Jesmo li zaslužili ovakvo kazalište?

Novo je vodstvo Dubrovačkih ljetnih igara skinulo s repertoara prethodne dvije godine uspješno izvedene premijerne predstave Othello, Kafetarija i Gospoda Glembajevi da bi ponovno vratilo na repertoar Krležu svojim premijernim naslovom Michelangelo slovenskoga redatelja Sebastijana Horvata, koji, podnaslovljen „Michelangelo, po drami Michelangelo Buonarroti Miroslava Krleže, Sebastijan Horvat i Milan Marković Matthis“, u redateljskoj i dramaturškoj teksturi ponavlja, ali ne i uspješno, kôd 2016. izvedene i 2017. reprizirane Kafetarije. Mislimo pritom na spoj verbalnoga i glazbenoga kazališta te na izravne satirične referencije na suvremenost, ali i na angažiranje gotovo istih amaterskih izvođača iz Dubrovnika koji se u Michelangelu na Lokrumu znatno više nastoje stopiti s profesionalnim glumcima pa se potreban jedinstveni prikazbeni stil neželjeno rastvara u odmah vidljive, a kvalitativno nepoželjne različitosti, razarajući kazališnu sliku. Ili je to bila namjera autorskoga tima, sklona aktivističkom ili akcijaškom kazalištu?

Lokrumska predstava ne traga dosljedno za ekspresionističkom pobunom  / Snimio Marko Ercegović

Kao ljubitelji Krležina dramskoga diskursa, bili smo na premijernoj izvedbi Michelangela, u koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara i Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca iz Rijeke, 27. srpnja na Igrama u okružju sačuvane arhitekture benediktinskoga samostana na Lokrumu, prisjećajući se lokrumske inscenacije Petera Brooka Shakespeareova Hamleta, koja poštuje uspomene i duhove predaka i događanja i zna osmišljavati bogatstvo tzv. praznoga prostora. Ova predstava, međutim, sa scenografijom obogaćenom videom, oboje u potpisu Igora Vasiljeva, na prvi je pogled mišljena za scenu riječkoga HNK-a, mimo tzv. ambijentalnosti, a na drugi ulazi u aktivističke okvire: podignuta je uz lokrumske grobove i samostanske tišine. Sarkastičan pristup vidljiv je i u cijeloj predstavi, u ruganju običajima i ljudima. Čak se insceniraju sprovodi živih osoba, naših suvremenika.

Aktivistički i akcijaški pristup legitiman je ako je rezultat dobra predstava koja provocira lucidnošću i energijom. Na premijernoj izvedbi to se nije dogodilo: neki su izvođači djelovali iscrpljeno i umorno, bezvoljno i pomalo zbunjeno. Predstava je trajala predugo, neki su gledatelji zaspali, čak i zahrkali. Na drugoj izvedbi gledatelji su izlazili s predstave prije kraja, a na sljedećim izvedbama predstava je navodno bila zgusnutija i bolja pa očekujemo da će u Rijeci ove jeseni doživjeti svoju najbolju izvedbu.

U (ne)skladu s destrukcijom, autodestrukcijom i ruganjem, umjetnici su, želeći problematizirati umjetnost i položaj umjetnika u suvremenom, licemjernom i materijalističkom svijetu, cijelu predstavu strukturirali u znaku broja tri, s pomisli na Danteovu Božansku komediju prenoseći motive, teme i prizore iz Krležine ekspresionističke drame, bez navođenja prezimena renesansnoga umjetnika u Fritzovu naslovu. Tako su dijelove drame ukoričene u knjigu Legende s drugim kvantitativnim dramama Miroslava Krleže pokušali prenijeti na pozornicu stotinjak godina poslije njezina nastanka, u zrcalu trostruke parabole u odnosu na Krležu, Michelangela i Buonarottija, s trima pomacima u vremenu i u prostoru.

U predstavi svenazočna ironizacija Svetoga Trojstva ucrtana je u trodijelnoj scenografiji koja izgradnjom velikoga objekta, moderne kuće interpolirane u samostan, vjerojatno pokušava asocirati na mansionsku strukturu srednjovjekovnoga crkvenoga kazališta, na krugove pakla ili na okomiti presjek pakla, čistilišta i raja kao stropa Michelangelove Siktinske kapele, na razine svijesti, na id, ego, superego, itd., na suvremena arhitektonska narušavanja prostora.

Stalna potraga za novim a starim prostorima za Igre i bijeg od buke i gostiju turista na otok, uz problematičan spoj profesionalaca i amatera na sceni, provlače se cijelom predstavom, na podlozi nedovoljno razrađene shizofrenizacije stvarnosti: prvi se dio, u kući ludosti i ludila, krvi i buke, smrti i seksa, najviše oslanja na Krležin tekst, uz zadržavanje nekoliko dramskih osoba. Problematična tehnika na premijeri, projektor koji se gasi i resetira, sve je nalikovalo nedovršenoj i nepripremljenoj predstavi. Ili je i to možda bilo namjerno? Naime, taj se prvi dio, najviše brehtijanski i artoovski, u pseudopirandelovskom zahvatu u drugom dijelu pokazuje kao proba predstave u nastajanju, nadaktualizacija, u kojoj glumci fiktivno pokazuju nezadovoljstvo radom na predstavi. Taj je dio i u dijaloškom smislu dosta banalan, razgovor nije razrađen i prelazi u dosadu, koja se povećava u trećemu dijelu, kad samo jedan glumac govori 20 minuta dug tekst o bankomatu upućen izravno publici.

Za koga se danas rade predstave? Želi li publika celebrity druženja ili iskonsko i istinsko kazalište, onakvo kakvo ostvaruju Dean Krivačić, Jerko Marčić ili Aleksandar Cvetković, ili Rakan Rushaidat u glavnoj ulozi Michelangela, koji se, da citiramo Krležu, „bjesomučno bije sa sjenama svojih priviđenja“?

Parafrazirajući Stanka Lasića i Mirjanu Miočinović recimo da lokrumska predstava ne traga dosljedno za ekspresionističkom pobunom, nego ekspresionistički govor slika nepotrebno ruši potragom za prostorom kao za naturalističkim komentarom, usto destruirajući mit o Michelangelu.